BLOG

Fotografija je moj način da kažem ono što mislim

Izložba fotografija Pavla Taborošija pod nazivom „Kanu Koral Kopra“ koja je bila dostupna Zrenjanincima u Narodnom muzeju, po ko zna koji put skrenula je pažnju javnosti na rad ovog vrsnog fotografa.

Izložba predstavlja kombinaciju dokumentarnog i putopisnog rada na beleženju nasleđa i geomorfologije Maršalskih Ostrva. Fotografije su nastale kao deo projekta koji su spovodili Ministarstvo obrazovanja Maršalskih Ostrva i „Island Research and Education Initiative“ iz Savezne države Mikronezije na kom su Pavle i Srđana Taboroši sarađivali kao fotografi.

Kao deo istraživačkog tima, Pavle i Srđana za šest meseci obišli su 12 atola i preko 40 ostrva.

Izložba je tek povod za razgovor o fotografiji, putovanjima, civilizaciji, željama i planovima…

• Javnost me poima kroz fotografiju. Fotografija nisam ja, ali to jeste način da kažem ono što mislim, kroz fotografiju primećujem ono što očima nije dovoljno. I sigurno je da svaka moja fotografija ima poruku. Ta poruka nije eksplicitna ali je oni koji je gledaju, razumeju. Za mene je fotografija mogućnost da čovek nadogradi deo svoje ličnosti. Mene je fotografija odvukla na putovanja. Želeo sam vidim, da doživim nešto jače. Da putovanje dobije dublji smisao. I to jesam doživeo kroz fotografiju, kaže Pavle Taboroši.

Iako kaže da nije video ni blizu sve ono što bi želeo da vidi, Pavle kaže da ga je fotografija odvela od tropskih predela do polarnog kruga.

• Šestomesečni boravak na Maršalskim ostrvima ipak je nešto što smatram jednom od najznačajnijih stvari koje su mi se dosada dogodile u životu. Boravak i rad na Maršalskim ostrvima mi je pomogao da donesem neke zaključke o celoj planeti a to jeste cilj svakog mog putovanja, ističe Pavle. To je do sada, uz sever Švedske iako ne u tolikoj meri, jedino mesto gde sam zaista video nešto što je drugačije od svega što sam pre doživeo. Na Maršalskim ostrvima tradicionalan način života zajednice u potpunosti je sačuvan. Video sam kako jedna zajednica može da živi nezavisno od bilo čega modernog. Video sam mesto na planeti koje još nije ugroženo pogubnim uticajem globalizacije. Neće ni Maršalska ostrva moći još dugo da odolevaju, i zato mi je značajno što sam ih video i zabeležio na svojim fotografijama, kaže Pavle.

Pavle i Srđana bili su deo većeg istraživačkog tima a za posao koji je u timu obavljao, bila je potrebna priprema.

• Potrebno je prikupiti znanja, imati svest šta je važno da se zabeleži. Bez te svesti fotograf je prazan, može da fotografiše ono što bi fotografisao svako drugi, osmehe ili lepu decu. Važan je i tim. Od antropologa od lingvista u istraživačkom timu, pažljivo slušajući, saznavao sam koje su to teme značajne za svet i za nauku. A značajno je zabeležiti običan život. Srž kulture te zajednice je upravo u običnom životu. A fotografija treba da zadrži, ne da sačuva, da zadrži baš tu suštinu, da zadrži deo onoga što smo preživeli i doživeli. Bilo je važno pronaći suštinu i koliko god je moguće je zadržati, sačuvati. Kako se to radi? Življenjem i pažljivim posmatranjem. Kao što fotografi nauče koji fotografišu ptice, nauče sve o njima, gde dolaze, kad dolaze, tako sam i ja učio. Strpljivo čekao, živeo sa zajednicom i, nadam se, verno beležio ono što je važno, kaže Pavle.

Na Maršalskim ostrvima Pavle je sa suprugom Srđanom proveo pola godine.

• Bez nje bi skoro bilo nemoguće izdržati, kaže. Ostrva su vrlo specifična, jako uska i izazivaju osećaj koji nikad ranije nisam doživeo. Nema mesta na ostrvu odakle ne vidite more. Imate osećaj kado da ste stalno na nekom mostu. Kod svih nas to je izazivalo osećaj neke specifične teskobe. Bilo mi je zanimljivo da lokalno stanovništvo nije znalo o čemu govorim, no kada sam razgovarao sa ljudima koji na ostrva samo povremeno dolaze, njima je bilo jasno. Da ne govorim o tome da je to za nas toliko daleko, da ne možemo ni da pojmimo. Recimo, znamo gde je Japan. E, od Japana se avionom leti za Guam sedam sati, još posle 8 sati do ostrva. Dalje nema ništa, Havaji, pa Amerika, priča Pavle.

Svoje iskustvo i svoje impresije o boravku na Maršalskim ostrvima, Pavle je pokazao izborom fotografija prikazanim na izložbi. Želeo je da javnost vidi ono što većina nikada neće imati priliku da vidi uživo. Ogromno i važno iskustvo, koje, ipak, ne bi ponovio.

• Sada nemam imperativ daljine. Želim da nađem i fotografski zabeležim zajednice netaknute globalizacijom koje nužno ne moraju biti toliko daleko. Nisam u aktivnoj potrazi ali želja tinja. I znam da ću ih naći. Želja postoji, ali sam promenio kriterijume. Plan mi je da kroz fotografiju istražim uticaj religije na život zajednice. Da pronađem zajednicu koja još nije načeta tekovinama globalizacije. Da zabeležim, da sačuvam, da to što pronađem zadržim nekako u kolektivnom znanju. Verujem da tako nešto još postoji kao što verujem da neće dugo opstati. Niko se neće spasti na kraju, završava Pavle Taboroši.

Đure Jakšića 14,
23000 Zrenjanin
Srbija

kontakt
+381 23 582.300
+381 23 582.301
www.diginet.rs
diginetprostudio@gmail.com

Prijava za newsletter

    Shopping Basket